Morski otpad

Morski otpad je složeni i sve veći globalni problem zaštite okoliša, te je prepoznat kao jedna od od najbrže rastućih prijetnji morskim ekosustavima zbog svojih ekoloških, ekonomskih, sigurnosnih, zdravstvenih i kulturnih utjecaja. Prema prihvaćenoj definiciji UNEP-a morski otpad se određuje kao bilo koji postojani, proizvedeni ili prerađeni čvrsti materijal koji nije prirodnog podrijetla nego ga je proizveo i koristio, te odbacio čovjek izravno u more ili je pak taj materijal tamo dospio s kopna putem rijeka, odvodnje i kanalizacije ili vjetrom. Otpad dospijeva u more isključivo uslijed ljudskih aktivnosti na kopnu ili moru, odnosno zbog nedostataka i propusta u sustavu gospodarenja otpadom.

Pojavljuje se kao plutajući na površini mora, ispod njegove površine (u vodenom stupcu), na morskom dnu, te naplavljen na plažama. Procjenjuje se da oko 80% otpada u more dospijeva iz kopnenih izvora i aktivnosti s kopna, kao što su turističke plažne aktivnosti, ali se mogu odnositi i na otpad nastao u udaljenijim područjima gradova i industrijskim područjima, neuređenim odlagalištima otpada i slično. Nadalje, kopneni izvori otpada su nekontrolirana ili loše izvedena odlagališta otpada naselja i gradova, posebice na obali, odvodi i kanalizacije, donosi rijekama, ispiranje s kišama odnosno ispuhivanje s obala za vrijeme oluja i nevremena. Oko 20% morskog otpada rezultat je neodgovornih aktivnosti u pomorskom prometu i ribarstvu ili pak direktnog odlaganja otpada u more. Kruti otpad koji dospije u more je raznolikog porijekla, uporabe, sastava, veličine, oblika, trajnosti, ekološke „prihvatljivosti“, itd. Glavne kategorije otpada su razne vrste plastika, metala, stakla, gume i papira. Svi ti materijali u svojoj završnici čine štetu na više razina: od vizualne do ugrožavanja živog svijeta u okolišu. Osim toga, Morski otpad predstavlja rizik za ljudsko zdravlje, stvara smetnju aktivnostima na moru, te umanjuje kvalitete korištenja morske vode (ribarstvo ili bilo koje drugo legitimno korištenje mora).

Među predmetima koji su u cijelosti ili u dijelovima postali otpad, prevladavaju materijali pod zajedničkim nazivom plastika, predstavljeni u 5 glavnih plastomera od ukupno 50-ak postojećih: polietilen (PE), polipropilen (PP), polietilentereftalan (PET), polivinilklorid (PVC) i polistiren (PS). U ukupnom otpadu u moru prevladavaju plastomeri, koji u njegovom plutajućem obliku čine i više od 90%. Teška razgradivost plastičnog otpada jedan je od najvećih problema kada se nađe u morskom okolišu. Sa vremenom, pod utjecajem prirodnih procesa, plastika stari te se postupno razgrađuje fragmentacijom na manje dimenzije. Prema veličinskim frakcijama, otpad dimenzija do 20 mm se klasificira kao mali, a manje od 1 – 2 mm kao mikrootpad, odnosno mikroplastika.Ovaj segment morskog otpada je najslabije istražen, a ujedno je i najopasniji jer ga razni morski organizmi mogu zamijeniti za plijen, pa kao takav može izravno ući u hranidbeni lanac. Bez obzira na izvor, otpad je rasprostranjena pojava na području Jadranskog mora, te trajan ekološki i sociološki problem svake države koja mu gravitira.

Brojni su negativni učinci morskog otpada na žive organizme, kao i na dionike koji žive od mora, a neki od glavnih utjecaja su slijedeći: estetski, utječu na turizam i povezane djelatnosti, stradavanje morskih organizama zaplitanjem o otpad na površini i u stupcu mora, te u napuštene ribolovne alate, izgledom je sličan hrani (raznim oblicima, dimenzijama i bojama) pa ga razni morski organizmi često konzumiraju i tako ugrožavaju svoj život, prijenos raznih organskih i anorganskih onečišćujućih tvari budući da plastični materijali mogu adsorbirati onečišćujuće tvari iz morskog okruženja u kojem plutaju, prijenos invazivnih vrsta na velike udaljenosti, ali i raznih organizama iz onečišćenih luka u obližnja čista područja, izravni utjecaji na morska staništa (potonuli otpad prekriva staništa i tako sprječava izmjenu plinova između pridnene vode i porne vode u sedimentu, otežavajući disanje organizama vezanih za dno), odbačeni medicinski materijal, naročito razne vrste igala, velika su opasnost za ljude, može zaglaviti osovinske pogone (propelere) i brodske rashladne sustave.

Organizmi u morskom okolišu često zamjenjuju plutajuće ili u vodenom stupcu lebdeći otpad i njegove mikročestice za hranu, posebno oni koji se hrane planktonom. Plastične vrećice i prozirne folije lako se zamjenjuju s meduzama kao hranom mnogih organizama, komadi polistirena za neke ptice djeluju kao sipina kost koja pliva na površini mora. Morski organizmi koji se hrane filtrirajući vodu uglavnom unose plastične mikročestice do 1 mm. Kitovi i delfini stradavaju zbog gutanja plastičnog otpada; u Jadranu je zabilježeno više takvih slučajeva (Gomerčić i sur., 2006; Đuras Gomerčić i sur., 2009; Kolarić i sur., 2011). U probavnom sustavu glavatih želvi (Caretta caretta) pronađene su različite vrste otpada (plastika, konopi, stiropor, djelovi ribolovnog alata itd.) (Lazar i sur., 2011). Posljedica gutanja otpada može biti blokada probavnog trakta što je pogubno za manje ribe i ptice morskog okoliša. Ono što je također vrlo važno i mnogo kompleksnije jest prijenos onečišćujućih tvari putem otpada u morske organizme, a tako i u hranidbeni lanac. S druge strane, dok otpad pluta, na njegovu površinu se mogu prihvatiti razni organizmi te se na taj način prenositi na područja gdje ih izvorno nema. U slučaju Jadranskog mora mogu se pojaviti prijenosi ekotoksičnih vrsta između antropološki opterećenih prometnih i napučenih luka i najbližih otočnih skupina. Zaplitanje u plutajući otpad poput konopa, polimernih vreća i vrećica, raznih folija, ostataka raznih mreža i ribarskih alata jedan je od čestih uzroka stradavanja raznih vrsta morskih životinja, što se posebice odnosi na veće morske sisavce i morske kornjače. Posebnu opasnost stvaraju izgubljeni i/ili odbačeni ribarski alati, naročito mreže i vrše koji kao takvi i dalje nastavljaju loviti.

Količine otpada prisutne u Jadranskom moru i priobalju potencijalno predstavljaju osjetljivi problem obzirom na njegove prirodne i estetske vrijednosti. U posebnom su fokusu pažnje priobalna područja i plaže obzirom na njihovu veliku vrijednost za rekreaciju i turizam. Onečišćenje uslijed ljudskih aktivnosti može uzrokovati estetske poremećaje i pri tome utjecati na sektor turizma koji ovisi o javnoj percepciji istih plaža. Također, može narušiti kvalitetu morskih staništa što se očituje kroz smanjenu  stopu preživljavanja i sposobnosti rasta populacija kao i iz promjena u raznolikosti i strukturi cjelokupnih populacija. Otpad u Jadransko more dospijeva od aktivnosti od oko četiri milijuna ljudi koji žive uz njegove obale, a taj se broj tijekom turističke sezone poveća gotovo šest puta. Jadran je malo i zatvoreno more koje sa Jonskim i Sredozemnim morem povezuju Otrantska vrata široka tek 70-ak kilometara što uvelike pogoduje nakupljanju otpada. Pokazalo se da je na području južnog Jadrana Morski otpad prevladavajuće prekograničnog porijekla, koji čini gotovo 80-90% udjela u ukupnoj količini. Tijekom godina Hrvatska je doživjela više kriznih ekoloških situacija vezanih uz kruti plutajući otpad (plastične boce, vrećice itd.). Kako je obala hrvatskog dijela Jadrana većinom strma i stjenovita znatni dio otpada ne bude izbačen na obalu već dugo pluta dok ne potone (plastične PET boce). Vjetrovi južnih smjerova kao i struje, glavni su pogonski motori plutajućeg otpada koji se naplavljuje na južne obale hrvatskog arhipelaga i kopna. Posebno su izloženi atraktivni južni dijelovi s pučinskim otocima. Uočeno je da tek prilikom prvih jesenskih i ranozimskih nevremena s južnim vjetrovima počinje naplavljivanje obala. Tijekom ljetnih mjeseci plutajući otpad se skuplja dalje od obala. Izmjenom dnevnih i noćnih strujanja suprotnih smjerova uglavnom pluta da bi se u kasnijem dijelu godine pokrenuo u smjeru obala i djelomično burama vraćao na otvoreno. Zabilježeno je da je više od 80% morskog otpada naplavljenog u uvalama jugoistočnog Jadrana polimernog podrijetla, dok preostalo sačinjava staklo, metal, guma i drvo (Kwokal i Štefanović, 2009, 2010).

Dosadašnje spoznaje i aktivnosti na problematici morskog otpada su razmjerno rijetke i ograničene uglavnom na lokalne akcije čišćenja plaža i priobalja, te povremene analize plutajućeg otpada, kao i onog naplavljernog na plažama (Kwokal i Štefanović, 2009, 2010; Petriciolli i Bakran-Petriciolli, 2012). Takve su analize pokazale veće nakupljanje otpada u južno eksponiranim obalnim područjima, kao rezultat vjetrova južnih smjerova i morskih struja, te problem prekograničnog donosa otpada. Cijela je južna obala pod utjecajem plutajućeg otpada u kojemu veliki dio (gotovo 80%) čini onaj prekograničnog porijekla. Postoji ekstreman slučaj onečišćenja mora krajem 2010. godine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji  kada su obalno i otočno područje bili onečišćeni velikim količinama morskog otpada prekogranično doplovljenim iz smjera Otranta i rijekom Neretvom. U plutajućem su otpadu prevladavale PET boce raznih pića i napitaka, te pjeneći polistiren, poznatiji kao stiropor.

Republika Hrvatska nažalost trenutačno ne raspolaže sustavnim modelom zbrinjavanja morskog otpada, a također nismo u mogućnosti niti mjeriti količinu otpada koja dospije k nama. Međutim, od sredine 2017. godine Hrvatska provodi usustavljeni model praćenja svih elemenata morskog otpada; od onog naplavljenog na plažama, preko plutajućeg na površini mora, potonuloga na morskom dnu, do mikroplastike u pješčanom sedimentu na plažama, površini mora i u probavnom traktu riba. U navedenom su razdoblju provedene aktivnosti praćenja i promatranja parametara potrebnih za ocjenu stanja Deskriptora D10 Okvirne direktive o morskoj strategiji (ODMS-MSFD), te su u tom cilju prikupljani podaci u svrhu provedbe Plana monitoringa Jadrana za 2017. godinu prema predviđenom hodogramu. Navedene su aktivnosti po prvi puta uspješno provedene na hrvatskoj strani Jadrana prema definiranoj metodologiji provođenja. Praćeni parametri su slijedeći:

– količina i sastav krupnog otpada naplavljenog na obali,

– količina i sastav krupnog otpada na površini i na morskom dnu,

– količina, raspodjela i sastav mikroplastike na plažama i površini mora,

– količina i sastav progutanog morskog otpada.

Svi predviđeni parametri su monitorirani na za to određenim lokacijama provođenjem specifične metodologije koja ovisi o pojedinoj skupini otpada koji se prati, te su obuhvatili određivanje i analizu stanja predviđenih pokazatelja.

Obzirom na nepostojanje prethodne baze sustavnih podataka kao i programa praćenja, naše su spoznaje o ovom deskriptoru još uvijek vrlo oskudne. Jedan od glavnih nedostataka vrednovanja ranije navedenih parametara u odnosu na utjecaj na okoliš jest i još uvijek nerazrađeni sustav graničnih vrijednosti, što je izraženo i na razini EU. Stoga, trenutačno još uvijek nije moguće na pouzdan način izraziti kvalificiranje eventualnog stupnja onečišćenosti. Ipak, usporedbom rezultata dobivenih provedenim monitoriranjem svih praćenih parametara sa postojećim preliminarnim podacima sa projekta DeFishGear, te onima dostupnim za područje Mediterana, moguće je procijeniti kako su podaci monitoriranja za područje hrvatskog dijela Jadrana ispod navedenih literaturnih vrijednosti.

Premda je problematika morskog otpada prisutna već dulje vremena, kada govorimo o hrvatskoj strani Jadrana, naše su spoznaje o tome još uvijek prilično oskudne. Glavni nedostaci su nepostojanje dovoljne baze podataka o količinama, sastavu i trendovima morskog otpada, slabo razumijevanje oceanografskih i klimatskih procesa koji utječu na njegovu raspodjelu i zadržavanje u morskom okolišu, te poznavanje daljnje sudbine otpada kada dospije u more (vrijeme razgrađivanja, tonjenja na dno i slično). Osim toga, na regionalnoj su razini metodologija uzorkovanja i analize uzoraka slabo razvijeni i nedovoljno međusobno usporedivi. Većina prikupljenih podataka se odnosi na manja područja, akcije istraživanja su uglavnom provodile nevladine organizacije i pojedinci.Trenutačno poznavanje utjecaja morskog otpada nije na dovoljnoj razini da bi se mogli uspostavili smisleni ciljevi ili pokazatelji praćenja utjecaja, te je u svakom slučaju potrebno uspostaviti dugotrajniji sustav istraživanja i praćenja stanja koji bi doveo do razumijevanja ove problematike.